Citati o moru iz pjesama

More, sa svojom ogromnom prostranošću i tajanstvenim dubinama, oduvijek je zarobljavalo ljudski duh. To je simbol slobode, avanture i nepoznatog. Kroz povijest, pjesnici, pisci i mislioci bili su inspirirani veličanstvenošću i misterijom mora. U ovom blog postu zaronit ćemo u kolekciju izvanrednih citata o moru, svaki hvatajući jedinstveni aspekt njegove beskrajne privlačnosti.

Mornari znaju: more se plavi
samo u sećanju,
samo u glavi,
samo na slici – na razglednici.
Ti misliš: more su samo lađe
i samo daleka putovanja.
More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.
Mornari se, u stvari, ne rađaju.
Postaju od svoje mašte najzlatnije.
Sami se od sebe sebi događaju
Svaki put čudnije… neverovatnije…
Zažmure i pogode kad da se dogode
i na kom mestu da se dogode.
Miroslav Antić (Neverovatna morska pesma, dio)

Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene
Ostala je samo prazna kuća
malo stvari ljetovanja našeg
na stolu novine još leže
sa nekim datumima jula
Naša ljubav sad se ruši
kao pješčana kula
Al još sam uvijek ovdje
još zagledan u more
na vratima vile
u kojoj tuga spava
a kiše su se slile
u cvjetove agava
i ljetu je kraj
Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća
u noći okrenuta moru
sad čeka ljubavnike nove
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene, od nas
Arsen Dedić

Ka i uvik, gledan more
Ovu tajnu koja diše
Ovu mrižu što me vuče
U tamne dubine
Sve kroz pismu u daljine
I da oću i da smin
Ne bi moga skupit
Svu lipotu života
Niti suze ovog svita
Sve bi da da si tu
Barem jedan tren da vičnost bude
Da ti pratim trag u beskraju
Sve bi da da si tu
Ka i nekad, gledan nebo
Tražim gradove u noći
Di smo podno zvizda
Zori krali grumen sjaja,
Jutro moje, di si sad
Pismo, di li je kraj
Ovo more bez dna
Ženo razmakni sve
Sive koprene sna
Budi opet moj dom
Što sad pust je i sam
Jer sad puna je luna
Što nad morem sja…
Biagio Antonacci

Kad mi svega bude dosta
evo oči, da ću poći
k onome što dolje osta.
Ne ću činit više, bome
ono, što do sada morah,
sjesti ću pod stari orah
(sličan onom pokojnome!)
stol će prostrt bit bjelinom,
za nj ću sjesti, pa ću jesti
kruh sa sirom, ribu s vinom.
Ivan Slamnig

Prolazim Zrinjevcem dotiče me more.
Čujem kliktaj galeba, žamor golog mnoštva.
Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.
To ja možda more u svom srcu nosim
i ono zove drugo more po uskim ulicama.
Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike
Pale se i gase svjetionici duha.
Radost nesputane misli nalazi mjesta
mrtvima i živima.
Napokon se našla zagubljena stoljeća.
Ribe izgovaraju svetu tišinu.
Pa kad i podivlja more,
ne utapa se smisao.
Nevera je očišćenje
od vječne hrvatske žalosti.
Dotiče me more i ja široko pružam
svoje grane.
Svaki korijen zatreperi
nekim srebrom lista.
Javlja se podne s tornja, plima se
diže do krovova.
Veliki smo milijunski brod
koji ne kani odustati.
Slavko Mihalić

Lipo mi je, lipo mi je,
Na lažini suvoj ležat,
Na osami blizu mora,
Nad pučinom tebe gledat, a – moj galebe!
Tebe gledat, s tobom letit,
Povrh svega nimat straja,
Pa prkosit svakoj buri,
I neveri ča sve vaja, a – moj galebe!
ča sve vaja, u svom bisu,
Da i more vrije, pini,
Bit gospodar, usrid svega,
Živo klicat, u visini
U visini, kada sunce,
Bes pristanka nami sije,
I da ništa na tvon nebu,
I na moru bisno nije, e – moj galebe!
Bisno nije, dokle krila,
Tebe nose, kud god želiš,
Pa neveri, oli suncu,
Ti se rugaš, i veseliš!
Na osami, blizu mora,
Dok se sunce, zemlji smije,
Slušan tebe kako klićeš,
Lipo mi je, lipo mi je,
Moj galebe!
Tomislav Zuppa

Izvori moraju izgraditi svoj put,
a more ne mora.
Rijeke moraju imati svoj cilj,
a more ne mora.
Sunce se mora svijetu dokazivati,
a more ne mora.
Galeb se mora moru diviti,
a more ne mora.
Ribari moraju mreže bacati,
a more ne mora.
Brod mora imati kapetana,
a more ne mora.
Žene moraju čekati mornare,
a more ne mora.
Svijet mora preko pomora,
a more ne mora.
Svijet mora i što ne mora
da bi živio
Svijet mora da bi preko mora
mora vidio.
Svijet mora,
mora,
mora niz rijeku.
Od smijeha se more valja čovjeku.
Enes Kišević

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more d o b r o j u t r o veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o d o b r o j u t r o more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i d o b r o j u t r o kažem m o r e z l a t o
i d o b r o j u t r o m o r e more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Josip Pupačić

Tili bi, tili bi moru
tili bi, tili bi mi
tili bi, tili bi moru
tili bi ja i ti
Moremo, moremo moru
moremo i moramo mi
moremo, moramo moru
moramo ja i ti
Opijeni morem snova
porat srice trazili smo mi
odnilo nas more, more snova
tonemo u moru jubavi
Tedi Spalato

Budan čekan zoru
Po na suvon, po u moru
topin ruke do po lakta
kažu, tako diran cili svit
ovde more uvik spasi
život krade, more vrati
vrime prođe, al stoju sati
tu san dite, to me hrani
pogled horizontu
držin dah i u momentu
roni tilo poput riba
tamo nađen mira
jer me more uvik spasi
život krade, more vrati
vrime prođe, al stoju sati
tu san dite, to me hrani
odin moru, tako često
šta se mora nije teško
sve šta vridi traje kratko
dok san dite i sve polako
dođi moru, tu kraj sika
odmori glavu, more ne pita
pa udahni i bez briga
budi dite, to ti triba
ovde more uvik spasi
život krade, more vrati
vrime prođe, al stoju sati
tu san dite
Sina Jakelić / Libar

Najljepši stihovi o ljetu i moru

Umrijeti
Razbiti se
vedro kao val
vratiti se u more
Tonči Petrasov Marović

KRIK MORA
Tvrđe sam od kamena, tamnije od neba.
Stopala su moja studena, urasla u nepomičnost.
Zovem se more i šutim kao mrtvo.
Podnosim oštre rezove pramaca željeznih
i ljute ugrize propelera.
Zovem se more i šutim kao mrtvo.
Ali negdje između svjetionika
mučno zaustavljam rastuću krv
i čekam svoju noć da se oslobodim okova.
Zovem se more i šutim kao mrtvo.
Tvrđe sam od kamena, mračnije od neba.
Tonči Petrasov Marović

Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more
Brzo nešto reci da ne bude gore.
Pogledaj, po zidu igraju se sjene
Tonka, dođi bliže, privij se uz mene.
Momčilo Popadić

Ali nije važno.
Addie je sada ovdje, zdesna joj se uzdižu blijede litice,
kamen stražari na rubu plaže na kojoj sjedi, skuta prostrtih po pijesku.
Zuri u prostranstvo i obalu koja se pretače u vodu, a voda u nebo.
Vidjela je karte, dakako, ali tinta i papir ne mogu se mjeriti s ovim.
S mirisom soli, šumom valova, opojnom privlačnošću plime.
S opsegom i razmjerom mora i spoznajom
da negdje, iza obzora, postoji nešto više.
V. E. Schwab, Nevidljivi život Addie LaRue

Lampaju ferali, valon bure viču,
sve naše nevere snaže me i liču
i bižidu dani, žvelto ure laju,
lita porid tebe tako malo traju.
Dario Vranješ

Nepregledna plaža i beskrajno more.
Jedna djevojčica i jedan muškarac.
Crveni balon koji muškarac daje djevojčici i sreća na njezinom licu.
Trčanje po pijesku s balonom u ruci i snažan
smijeh muškarca koji može podići valove.
Nepregledna plaža i beskrajna sreća.
Nastja Kulović, Kud si krenula

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.

I pjeva: „Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv’je st’jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh.”

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
„Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.

… Izađi! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.

… Izađi – ti, koj’ niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

… Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.

… Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r’jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.

… Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san.”

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća, miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
Antun Gustav Matoš, Notturno

Čim je izašao na balkon,
Kostas je u vjetru osjetio davno zaboravljen miris.
Miris jasmina, bora, suncem opržena kamena.
Miris koji je smatrao davno zakopanim u labirintu sjećanja.
Ljudski um krajnje je neobično mjesto, dom i izgnanstvo u isti mah.
Kako može pamtiti nešto tako neuhvatljivo i neopipljivo kao što je miris,
a sposoban je izbrisati konkretne dijelove prošlosti, gromadu po gromadu?
Elif Shafak, Otok nestalih stabala

Nisam ulazila u more. Ne zato što je još vjetrovito pa valovi divljaju,
nego zato što mi treba vremena da se naviknem na ovoliko ljepote.
Činilo mi se da ću se, ako se još i okupam, predozirati.
Marina Vujčić, Stolareva kći

S ruševina
ocijeđeno more
ispunja pjenom
ravninu žala
Andriana Škunca, Otok, zrcalo riječi

Kao tamni duboki san
Moje more me sluti
Kao modri široki dlan
More uz mene šuti

Kad se čuje daljina zov
Moje more me mami
U toj nadi život je nov
More i ja smo sami.

Na put idem,
plovim dugo, dugo
I u beskraju tom tražim žal.
Nešto drugo

Dok me nježno nosi plavi val.
Ti me more sjetnom tješiš nadom
Da ću pronaći svoj davni dom
Ali znamo, da neću stići tamo
More moje, more
More moje.

Kao lanterna, kao dlan
U toj zelenoj tami
Ovo vrijeme odnosi nas
More i ja smo sami.
Momčilo Popadić, Pjesma moru

Tamo gdje je najzapadnija točka otoka
do koje ljudska noga može, pogled je nestvaran.
Toliko mora i toliko neba odjednom, razdvojeno magličastom
narančastom bojom sunca koje se upravo povuklo
za tom ću slikom sigurno posezati
u memoriju na zagrebačkom asfaltu.
Marina Vujčić, Stolareva kći

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća, miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
Antun Gustav Matoš, Notturno

I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: „Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.”

… Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. – Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.

… Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: „Sv’jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml’jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.

… Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!

… Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.”

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se
Sunčani ditiramb.
Vladimir Nazor, Cvrčak

Na put ćeš poći i mnogo toga
sobom ćeš ponijet iz srca moga.
I stat će vrijeme i blijedit zora,
ostat će samo tišina mora.

Na put ćeš poći i vidjet luke,
nekom ćeš drugom pružiti ruke,
a nikog neće bit kraj tvog dvora,
samo ta pusta tišina mora.

Dani će rasut snove što žive
sa tvojom pjesmom i pjesmom rive.
Usnut će mjesec u krošnji bora,
na tebe sjećat tišina mora.

Tihe će noći na nas se sliti,
a tebe neće u njima biti.
Ostat će samo što ostat mora:
taj gluhi spokoj, tišina mora.
A iza tebe ko vječnost spora
dane će osut tišina mora.

Sa nešto sjete i sitnih bora
ostat će samo što ostat mora…
A iza tebe ko vječnost spora
ostat će samo tišina mora.
Jakša Fiamengo, Tišina mora

Stihovi šapuću školjci
kroz pjenu morskoga vala
umilnim treptajem brode
slanim se okusom vode
do njena bisera mala.

Stihovi šapuću tiho
tiho da ne mogu tiše
ma skoro da nema ih više
da samo školjka ih čuje
da samo njoj se svide.

Stihovi miluju školjku
k’o da ih nešto veže,
a biser sjajem sjaji
obasja nemirno more
kroz rane jutarnje zore.

Školjka se zatvara sama
gase se biserna zrnca
ostaće more samo
nemirnim valom svojim
i stihom da svjetluca.
Ensar Bukarić, Gornji Vakuf, 08. 04. 2018.

OPOMENA

Ne da se suza pretvoriti u riječ
Ne da se tuga pretvoriti u pjesmu
Dok gavran glumi pticu pjevicu
More se zamutilo i u jednom valu
Poslalo školjku kao dar

I opomenu
Nitko ne smije zrakom sunca zaslijepiti
oči prijatelja i pjev gavrana nazvati pjesmom
Nema bijega u ravnici ni u moru
Jeka planina čuva i suzu i osmjeh
I kos i slavuj u skoljki su skrili trenutak
u kojem je gavran ostao bez glasa

A more
More se smije
smije
uz zvuk orgulja
Vanda Babić (Zadar)

SAN

More, za koje nisam znao
da je tu,
da uopće postoji,
odjednom šumi, opkoljava me
kao da sam njegova obala,
stijena o koju se umiljato propinje.
Čujem i njegove školjke iz dubina,
pjesmu nalik vjetru
s paluba sjajnih brodova,
vidim otoke
koji mi se približuju.
I sva ta modrina
po kojoj kaplje zora
suši mi usta žeđu
a nigdje vrela, niti jedne
kapljice pitke vode
da me probudi.
KREŠIMIR ŠEGO (BIH)

Svi putevi po moru nude izobilje –
bisere u slanim kapljama sa jedara,
sa krila morskih ptica,
blago sarkofaga starih kraljeva,
ali se nećeš obogatiti,
kad si odmalena slab na sirotinju.
Putuj bez prtljaga na ovo ludo hodočašće.
Nije li svaka ideja o spasenju luda?
Rasipaš se kao tovari začina iz Indija, Južnih
i Sjevernih polova, otkud sve ne,
u sudarima duvanskog dima i grkljana,
u zagrljajima tuđih nafaka.
Volio bi nekad da je i tvoja borba izmišljena
kao zabrinutost bogataša za sitnice poput bôja,
Ljeta su kod nas divljačka i bijesna,
pod kosim nebom,
samo te maestral i neka
misao nesvjesna podsjeti da si čovjek.
I da pogledom u nebo
možeš biti sa bilo kim na svijetu.
DRAGANA TRIPKOVIĆ (Crna Gora)

Pohodim tvoj ljetnjikovac gosparu iz Grada
skalama predaju se valovi i raskošno pjene
uz šum mora opija me miris bora i lovora

gosparu dubrovački ne ljuti se na mene
glatki kamen tvojih odaja danas mi pripada
sa njega skidam so i stoljetnu mahovinu

ipak ne usuđujem se svoju kožu zagrebati
saznaću mnogo toga na što nisam spremna
i neću moći zadržati snove ostanem li duže

gosparu ti znaš ovdje istina iz kamena pršti
mudri je već znaju a ja sam još u potrazi
sebi ću vjerovati da bih mogla i drugima.
JASMINA HANJALIĆ (BIH): U NAPUŠTENOM LJETNJIKOVCU

Ovo tilo bi k moru,
Vazdi k moru žud mu,
Posli duga puta
Prid morem stat
I u njeg uić, zaplivat!

Vazdi me taki sni jasni,
Moram morili do boli,
Padajuć u suhu zbilju,
More zazivah, jaoh!
A ono tude nit´ glaska,
Nit´ plaveti, nit´ ičeg
Da se budeć držim,
O tvrdu zbilju udrit,
Uboji i ožiljci vazdi,
A i bol nutri tišći;

More mene moram
Mori, a to je najliplje
Što mi žiće tilu dade.
LJUBICA OSTOJIĆ: MORE MENE MORAM MORI

More morno, more neumorno,
uzbibano oduvijek a horno;
koja sila, koja, to se pitam,
valja vale i diktira ritam?

More morno, more neumorno,
sanjam pa ti huku čujem zorno;
valovi se pretječu i gaze
prema cilju bez ijedne staze.

More morno, more neumorno,
okruženo ali nepokorno;
vodeni se taru elementi
obdan, obnoć, i zimi i ljeti.

More morno, more neumorno,
sanjam pa ti vidim teški romon;
dopire iz predalekih strana
odjek borbe dva levijatana.

More morno, more neumorno,
u snu zvučiš sumorno i borno;
grčko-rimskim stilom evo sad su
Neptun i Posejdon u koštacu.

More morno, more neumorno
ori, gori, rogobori, mori.
FIKRET CACAN: MORE

PRIČAO SAM MORSKOM VALU

Pričao sam morskom valu da sam pitao jednog
čovjeka da li mi može pomoći. On je rekao da će
učiniti sve po tom pitanju i da ga sutra posjetim
rano izjutra.
Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je pitao
zbog čega sam došao. Potrebna mi je pomoć,
na primjer posao. On je čvrsto obećao da će učiniti sve
po tom pitanju i da ga posjetim za mjesec dana.
Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je
pitao zbog čega sam došao.
Tako sam tri godine išao kod čovjeka koji je
govorio da će učiniti sve po tom pitanju. Početkom
četvrte godine taj čovjek je prebačen na visoko
radno mjesto. Poslije tog događaja, nisam ga uspio
pronaći. Kao da je propao u zemlju!
Pričao sam morskom valu da je taj čovjek propao u
zemlju.
ADMIRAL MAHIĆ

More je oduvijek bilo izvor inspiracije, refleksije i iscjeljenja. Ovi citati hvataju samo dio njegovog ogromnog utjecaja i ljepote. Bilo da stojimo na njegovim obalama u divljenju, plovimo njegovim prostranim vodama ili jednostavno sanjamo o njegovim dubinama, more i dalje zauzima posebno mjesto u našim srcima i umovima.